kroz moju non - stop se šeću šareni kišobrani. a ja, kao mala curica, s rozo - zelenim kišobranom skakućem po ulici, po lokvama koje je kiša ostavila za sobom. u ljubicastim starkicama koje propustaju ja nestasno hodam po lokvama.volim kisu. volim se ponovo osjecati kao dijete. kao da se vracam u rano djetinjstvo, u kojem nisam znala sto je TUGA, sto je LJUBAV. volim je, jer se osjećam tako posebno. a kada sam lošeg raspoloženja, a pada kisa. izađem bez kišobrana. kada sam povrijeđena, plačem na kiši. AKO ME IKAD OSTAVIŠ, OSTAVI ME NA KIŠI DA NE PLAČEM SAMA.



u zadnje vrijeme sam veselija. ljeto mi se na neki način ''popravilo''. krenulo je ludilo. ujutro kave, popodne izlasci, navečer ludilo. ekipa nije onakva kakva sam se nadala da će bit, ali zasad su dobri. drago mi je da je to tako, iako znam da će se ubrzo opet promijenit. dolaze mnoge cure, koje svih nerviraju, a ja sam s tim curama bila dobra. naglasimo BILA. kako ću se ponašat? šta ću reć? te cure su se stvarno promijenile. postale su čudnije, promijenile su ponašanje. iznenadila sam se. ali opet, nakon toliko godina i ''truda'' oko našeg prijateljstva, teško mi je odbacit ih. al eto, valjda se sve može riješit razgovorom. a ponekad, samo žalim što se trudim sve riješit. što se trudim da svima ugodim, da svima bude dobro. i na kraju sam ja ta kojoj bude loše, neugodno. koja je ostavljena



i da, još nešto. želim se zahvalit svima koji čitaju ovaj moj blog. jer sam iznenađena ( ovo je prvi blog koji mi se da voditi, ovo su ljudi koji mi daju utjehu. ) inače sam uvijek prije brisala blogove, zatvarala, pisala postove svake prijestupne godine. sad se osjećam odlično zahvaljujući vama =]

ovo ljeto mi i nije bas onako kako sam očekivala. cijela ekipa se raspala. svi lutamo na svoju stranu. sve je drugačije. zašto tako mora bit? čak i ona ekipa, nas petero, čak i mi smo otišli svojim putem. svi smo se rastali. to je samo sad ''EJ!'' i ''DOVIĐENJA!'' a ja nisam željela da tako bude. željela sam da svi budemo zajedno. kao i prošle godine. da se neopisivo grlimo, volimo kao nekad. JEDNOM U ŽIVOTU EKIPA SE NAGLO RASTAJE. VALJDA TO ZOVU ODRASTANJE.



ali mi još nismo odrasli. mi smo jos glupa djeca koja se beskrajno vole. samo su okolnosti takve. samo je život bezobrazan. samo su ljudi užasni. i sve nas je to rastavilo. nadam se da će nas samo ljubav ponovo spojiti. jer prošle godine, sve je bilo kao u bajci. svi bi se okupili, pjevali, plesali, grlili se, pričali, uživali. nadam se da će tako biti ponovo. neznam šta da vam kažem. neznam sama zašto mi ovo ljeto i nije nesto. valjda jer je tek počelo. sigurna sam da će se bolje stvari događat tijekom ljeta.



i za kraj: hvala svima koji su me u prošlom postu pokušavali razumijeti, onima koji su me tješili, davali mi novu snagu da se pokažem u boljem izdanju: HRABRIJA. aNđEo s gReŠkOm mi je rekla sve ono što sam trebala znat. hvala. volim te! volim vas sve ♥

Bila i ostala neshvaćena.
oduvijek smatram da me nitko ne razumije. nijedna osoba na svijetu nezna kako se ja osjećam kad sam tužna. ni jedna osoba nezna biti sretna na moj način. i nitko me ne shvaća. nitko ne vidi da sam ja u dubini duše bolja osoba nego što se činim. ali nitko, ne da ne vidi, nego ne želi vidjeti.



Bili smo jednom najbolji
tek sada vidim kako sam se s nekima ljudima udaljila. ali nisam ja kriva. kriva je okolina. i ljudi kojima nije stalo što ja u naša prijateljstva ulažem sve od sebe. nikome nije stalo. i zato me pitaju zašto sam inače drukčija. jer NIKOME NIJE STALO DO MENE!



šta da vam kažem. nisam tužna. samo neshvaćena. nitko me ne razumije u potpunosti. ima ljudi kojima sve mogu reći, ali oni me ne razumiju. klimaju glavom, ali ne shvaćaju ni moju bol, ni tugu. ja ne želim bit poput drugih. nikad. ja sam UNIQUE. čudna, ali opet posebna ^^ slušam jednu prekrasnu pjesmu. koju smo danas ja i jelena♥ upalile i slusale na igralistu. predivno :D

ljubim svih (:

zdravo, za početak (?)

ljeto počinje. dolazi ona moja lijepa, draga, luda ekipa. svi oni moji dragi zagrepcani i splicani. <3 sve moje ljubavi. samo cekam, brojim dane, minute, sekunde kada ćemo se svi zajedno okupiti.

da priznam, fali mi moj razred. kad smo otisli, kad smo se rastavili, bilo je tuge, žalosti. ipak, ona zadnja exskurzija je bila savršena. vikali smo, pjevali, vrištali, sjedili zagrljeni. iako, onih par ''POJEDINACA'' se odvajalo, ali za njih me boli briga.

moj život. gura se. moglo bi i bolje. ali ide. ide, ide. neću ništa pisat u detalje. nije se dogodilo ono što sam iščekivala, ali djelomično i je. valjda imam dva decka (?) nijednog ne volim. -.-' al dragi su mi. to je lose.

idem. pozdravljam svih do idućeg puta. (:

pozdravi mi sve more, planine, okupane mjesecom prije zore. <3

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.